Marija Mikulić Bošnjak

Žena radnica

Prvoga svibnja u galeriji Decumanus u Krku u 18 sati biti će otvorena žirirana izložba koja se bavi položajem žena na tržištu rada na kojoj će biti izloženo 14 radova među kojima je i plakat kojim sam aplicirala na natječaj. Ako imate priliku vidimo se!

Fri, May 1, 2015, 18:00 - Sat, May 9, 2015

Galerija Decumanus

Josipa Jurja Strossmayera

51500 Krk

Diskurzivna bojišnica

U galeriji Inkubator u Zagrebu do 1. svibnja možete pogledati izložbu za koju je tekst napisala Martina Bratić.

Marija Mikulić Bošnjak mlado je ime suvremene osječke umjetničke scene, a osim završenoga Učiteljskog fakulteta, 2011. je godine magistrirala studij likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Do sada je izlagala na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te u okviru nekoliko samostalnih.
Marija Mikulić Bošnjak ovom izložbom prezentira nekoliko grupa radova, ostvarenih u nekoliko različitih medija, no ipak ih na stanovit način okupivši, i to na tematskoj razini. Svaki od radova pronalazi svoje narativno ishodište u skupu takozvanih ženskih pitanja, u okviru (suvremene) ženske pozicije, ali i kao jedna od instanci diskurzivnih analiza roda. Cjelokupnim izložbenim prostorom premoćno dominira impozantni autoportret izrađen metodom kolaža. Bezbroj vizualnih partikula, izrezanih iz časopisa pornografskoga i erotskog sadržaja, tvore sliku lica autorice. Lice zatamnjenih očiju (kao njegov 'najrječitiji' element), ali i, jednako tako, zatvorenih usta, antipod je fragmentiranim golim ženskim tijelima koja, u potpunosti lišena identiteta i svih opasnosti koje identitet i imenovanje nose – izvanredno služe društvenoj razmjeni. U tipičnoj maniri muškoga i patrijarhalnog modusa posjedovanja ženskoga tijela kao ekonomskoga dobra, rascjepkani se udovi množe u centrifugalnome generiranju nasilja i praksi utišavanja i iskorištavanja. Stoga ovo lice itekako znakovito upućuje na odnose snaga kao izmijenjene, a demonstraciju moći kao reverzibilan čin, sugerirajući stanovitu pobjedu uma nad tijelom, ali i preuzimanje kontrole u igri muškoga pogleda (male gaze). Iznimno velikih proporcija, frontalno usmjereno, autoričino lice postaje direktna smetnja u nesmetanoj konzumaciji fragmentiranih atributa, ometajući onaj ultimativni užitak posredovan objektifikacijom ženskoga tijela i njegovim svođenjem na bezbroj malih kadrova. Ovaj autoportret Marije Mikulić Bošnjak iznad svega ukazuje na neodvojivost identiteta kao jedinstva bića, ali istovremeno on vodi i tihi dijalog sa svakim pogledom s kojim ga se suoči, na jednoj strani vodeći borbu, na drugoj uspostavljajući diskurs zajedništva i suosjećanja. Uljani triptih Mrtva priroda po svojoj se konceptualnoj usmjerenosti još glasnije i snažnije približava domeni autorskoga angažmana. Mikulić Bošnjak će reći: Nije slučajno da sam za ovaj rad izabrala medij figurativnoga slikarstva. Iako sam se dvoumila između ulja i akvarela, naposljetku sam odlučila raditi u ulju. Akvarel se često percipira kao 'ženska tehnika' što me istovremeno i smetalo i privlačilo, ali sam ipak odabrala ulje ponajprije iz razloga što sam nedavno pročitala jedan intervju s njemačkim umjetnikom Georgom Baselitzom, u kojemu je, na pitanje o znatnoj brojčanoj nadmoći muškaraca nad ženama među najplaćenijim suvremenim umjetnicima, on odgovorio tvrdnjom da žene loše slikaju. To me privuklo ka slikarstvu, a posebice ka ulju na platnu kao najomiljenijoj 'muškoj' tehnici, a u kojoj žene figuriraju kao inferiorne. Triptih se sižejno gradi u okvirima tradicionalnih temata mrtve prirode, dok istovremeno pod pitanje podvodi i samu recepciju toga žanra čija se sustavnija ishodišta uočavaju od 16. stoljeća. Motivi mrtve prirode još su u povijesnoumjetničkim izvorima 17. stoljeća prema svojemu tematskom usmjerenju zauzimali najniže mjesto u hijerarhiji, što zbog stanovitoga izostanka duha, što zbog svoje tehničke nepretencioznosti, rezultirajući kao najmanje vrijedan i ponajmanje plaćen 'umjetnički izraz'. To je značenjska razina koju će Marija Mikulić Bošnjak pomalo ironično relacionirati prema ženskoj društveno-umjetničkoj poziciji, preuzimajući takvu tematsku platformu za prikaz i umjetničko slavljenje ženske ikonografije. Pomnim slaganjem predmeta u kompoziciju te odabirom muške tradicionalne tehnike prikazujem najniži motiv mrtve prirode, a koji povezujem sa ženom. To su predmeti za uljepšavanje, kao jedna od tipičnih instanci društvenih regula o (ženskoj) vizualnoj prezentaciji, ali i predmeti snažno povezani s različitim procesima ženskoga iskustva poput dojenja ili menstrualnoga krvarenja, kao i signali svih onih rodnih uloga koje žene bez prestanka i ciklično performiraju i žive. U konačnici ovi motivi postavljaju i pitanje o uvjetovanosti povijesne, pa i gotovo primordijalne uloge žene kao majke i supruge, a usmjeravanjem ovakve autorske pažnje i interesa ženskoj svakodnevici kroz prizmu svakodnevnih ženskih predmeta, upravo se to žensko iskustvo življenja realizira kao vrijedan umjetnički temat i stanovita opreka stoljećima nasljedovanim motivskim elementima koji čine (muški) umjetnički kanon. Iskaze autorske angažiranosti Marije Mikulić Bošnjak moguće je uočiti i u seriji ulja na platnu naziva Veiled boy, koji se također, na stanovit način, bave pitanjem vještine kao rodno uvjetovane. Ovdje je pak fokus na obradi mramora i tzv. efektu mokre draperije, toliko omiljenom u izrazu klasične i helenističke grčke skulpture i jednome od najpriznatijih dosega u tradicionalnoj obradi mramora. U pravilu je model uvijek bila žena, a čije je tijelo predstavljalo izvanredan teren za demonstraciju ove senzualne igre tekstila. Autorica ipak 'oblači' tijelo dječaka, svojega trogodišnjeg sina, anulirajući vezu tijela i tkanine i fokusirajući se isključivo na prezentaciju tehnike; one muške, ali ovoga puta kroz žensku ruku. Radove iz serije naziva Blank čine crteži velikih formata, s ljudskim figurama u gotovo prirodnoj veličini. Kao predložak korištene su fotografije različitih radnih kolektiva, poput Uprave TDR-a, članoa OŠ Dubrava, radne grupe Ministarstva vanjskih poslova JI Europe, zatim kolegija medicinskih sestara zagrebačke bolnice Sestara milosrdnica, članova Katoličkoga sveučilišta, itd. Svaki od crteža imao je ideju prikazati muške i ženske figure, i to prema kompoziciji originalnih fotografija, međutim, Mikulić Bošnjak svjesno izostavlja ženske likove, označujući ih i gradeći kao nešto čega nema, što nije prisutno, vidljivo i, posljedično – važno. Djelo i svojim nazivom kontekstualizira ideju praznine, dok sadržajno propituje klasna pitanja rodnih kvota – zastupljenosti i podzastupljenosti, zatim probleme stručno-ekonomskoga napredovanja, ali i relacije privatnoga, obiteljskog života nasuprot profesionalnoga razvoja ženskog subjekta, a u neizbježnoj korelaciji s – onim muškim. Posljednja se grupa izloženih radova može iščitati kao najosobnija i autorski najpregnantnija. Kaširana torza bilježe jedan ženski životni put i stoje kao spomenici vlastitoj tranziciji od djetinjstva do majčinstva kao važnih činitelja vlastite svijesti u slučaju Marije Mikulić Bošnjak. Materijal nastao lijepljenjem salveta koje je moja majka sve ove godine čuvala u obiteljskoj kući u Slavonskom Brodu simbolizira jednu aktivnost tradicionalno shvaćenu kao tipično žensku, a koju ovakvom redefinirajućom gestom autorica izmiješta iz prostora jednoga povijesno-generacijskoga konteksta u drugi, iz jedne predodžbe o esencijalno ženskome u drugu te iz jedne tjelesnosti u neku novu. Osim svoje povijesnosti, postupak skupljanja salveta i danas doživljava svojevrstan revival u bujajućim verzijama različitih hobby art praksi, a ponovno doživljavan kao eminentno žensko (ili pak ženskasto) polje izraza postavlja se opet kao jedan od problemskih fokusa ove autorice. Ciklus Torza još je uvijek u procesu nastanka, a konačna će prezentacija uključivati tridesetak visećih torza kao specifičan čin vlastitoga ogoljavanja, ali i snažan i prodoran iskaz vlastite (ženske) samosvijesti.
Za Galeriju Inkubator:
Martina Bratić, kustosica izložbe

Sneak peek

7. ožujka 2015. godine u 18,00 sati u Green room galeriji (Gradska galerija Zabok) ćete moći vidjeti crteže iz serije Blank. Nadam se da se vidimo!

Detalj crteža Visoki gosti Katoličkog sveučilišta,
PVC folija na foamaluxu, 2015.

Marija Mikulić Bošnjak, mlada i nadarena autorica, nakon završenog prvotno Pedagoškog fakulteta zatim i Umjetničke akademije u Osijeku, svojim marljivim radom i izlagačkom praksom postaje jednom od najznačajnijih čimbenika mlađe generacije danas izrazito žive i potentne osječke umjetničke scene. Ova zabočka izložba kao i nedavno održana u zagrebačkoj galeriji „Događanja“ te one u pripremi slijede autoričin zacrtani put vlastitog predstavljanja i afirmacije izvan granica regionalnog.

Serija „prefabriciranih“ crteža velikog formata, prvotno nacrtanih u vektorima kako bi se prebacili na foliju koja se onda strojno reže i aplicira na foreks, prikazuje tipizirane muške figure gotovo u prirodnoj veličini, a nastaju prema fotografijama različitih „radnih kolektiva“. Odabrani kolektivi (Uprava TDR-a, Oš Dubrava, ministri Vanjskih poslova JI Europe, kolegij medicinskih sestara bolnice Sestara milosrdnica, gosti Katoličkog sveučilišta...) tek nam svojim naslovom generiraju značenje. Na svakome predlošku, fotografiji, zastupljen je i, ovisno o kontekstu, određeni broj žena koje onda u crtežu autorica namjerno izostavlja čineći svojevrsne cezure, praznine, bjeline. Dakle, naglasak je na onom što nije prikazano, onom čega na crtežu nema, a zajedničko je svim crtežima te ih veže u cjelinu što je podvučeno i samim naslovom serije, „Blank“ generirajući široki raspon tumačenja koja mogu biti vezana za socio-političku klimu i kulturu vremena kao i za naš sadašnji (dnevni) kontekst te nam ostavlja („praznog“) prostora za razmišljanje o rodnim pitanjima, podzastupljenosti i prezastupljenosti, jednakim radnim uvjetimate(stvarnoj) ravnopravnosti spolova.

Karmela Puljiz

7 March 2015 at 18.00 pm in the Green Room gallery (City Gallery Zabok) you may see drawings from the Blank series. I hope we'll meet there!

24. slavonski biennale

Kao što sam obećala, postam Vam fotografiju rada Autoportret u galerijskom prostoru. Trenutno je postavljen u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku u sklopu izložbe Slavonski biennale gdje ga možete vidjeti do kraja veljače. Na prvoj fotografiji uz autoportret je izložen rad kolegice Helene Janečić, a na drugoj Monike Meglić.

Foto: Muzej likovnih umjetnosti, Osijek

As I promised, I post you photo of Self-portrait in gallery space. The work is currently set at the Museum of Fine Arts in Osijek within the exhibition Slavonian biennale which you can see till the end of february. On the first photograph with the self-portrait is presented next to the painting made by colleague Helena Janečić, and on the other Monika Meglić.

Veiled boy

I u ovoj seriji slika koju se nadam naslikati bavim se vještinom kao rodno uvjetovanom kategorijom. Slika koju sam danas završila je, vjerujem, tek prva u nizu slika koje imam želju naslikati. Nadam se da će sve biti naslikane na istom formatu, 100x140 cm uljanom bojom. Prva slika prikazuje dječaka pod draperijom, a za nju mi je pozirao moj sin od dvije i pol godine kojega sam podmitila s dva Kiki bonbona.

Nedavno sam gledala jedan intervju s Kevin Francis Grayom, irskim kiparom, kojemu je jedan od omiljenih motiva tzv. vieled lady. U tom videu on samouvjereno kaže kako sve svoje skulpture u mramoru izrađuje bez korištenja suvremenih strojeva i lasera. Njegove skulpture nastaju istim postupkom kojim su nastajale skulpture kipara koji su živjeli prije dvjesto godina. Upravo je to prenaglašavanje tradicionalne obrade mramora možda najbolji dokaz da motiv kojega je izabrao nije slučajno izabran. Naime, radi se o tome da je taj konkretni motiv kiparima bio iznimno zahvalan za demonstraciju vještine i zaista, kada se promotre skulpture tih senzualnih žena prekrivenih draperijama kroz koje se nadzire njihovo mlado lice i jedro tijelo - čovjek dobije dojam da je to onaj vrh svega što umjetnost može ponuditi. Grayeve skulpture izgledaju kao da su umočene u tkaninu koja se slijeva niz sočna tijela. No on je samo jedan u nizu kipara koji demonstriraju vještinu upravo tim motivom. Već u 3. stoljeću prije Krista u Grčkoj je taj motiv bio izvor imaginacije. Tijekom novoga vijeka kipari su se specijalizirali za taj motiv, a neki od kipara su Stefano Maderno (16.st.), Antonio Corradini (17. st.), Giuseppe Sanmartino (18.st), Raffaele Monti (19.st.), Giovanni Strazza (19.st), Pietro Rossi (19.st.), Giovanni Battista Lombardi (19. st.), Giovanni Maria Benzoni (19. st.), Giuseppe Croff (19. st.) itd. Prvo što čovjek primjeti u ovom nizu autora jest činjenica da taj motiv bio iznimno popularan tijekom devetnaestog stoljeća, a ako se pogledaju radovi jasno je da je velom/draperijom prekrivena u pravilu žena. Baš kao i kod Francisa Greya. I baš kao kod F. Greya motiv svih autora je bila demonstracija i trijumf vještine. Fina obrada mramora u motivu ženskog tijela prekrivenog draperijom dobiva potpuno novo značenje. Izradivši skulpturu zanosne žene pod draperijom umjetnik zapravo potvrđuje svoj status vrhunskog autora koji je ovladao vještinom.

Veiled boy, 140x100 cm, oil on canvas, 2014.

In this series of paintings I'm still dealing with the skill as gender-based category. The painting that I finished today I hope to be only the first in a series. I hope that everything will be painted in the same format, 100x140 cm in oil colour. The first painting shows a boy under the drapery, and I posed my son who is two and a half years old by bribing him with two Kiki candies.

I recently watched an interview with Kevin Francis Gray, Irish sculptor, whose one of the favorite motifs is veiled lady. In this video he confidently said that all of his sculptures in marble are made without the use of modern machines and lasers. His sculptures are formed by the same method in which sculptors made sculptures two hundred years ago. This over-emphasis on traditional processing marble perhaps is the best proof that the motive which he has chosen isn't randomly selected. The fact is that this particular motif was for sculptors extremely grateful for the demonstration of skills and really, when you observe these sculptures of sensual women covered in drapery through which you can feel their young face and core body - one gets the impression that this is the top of all what art can offer. Gray's sculptures look like they were dipped in the fabric that runs along juicy bodies. But he is only one of many sculptors who demonstrate skill using that very subject. Already in the 3rd century BC in Greece that motive was the source of imagination. Afterwards, sculptors specialized in this motive, and some of the sculptors are Stefano Maderno (16th century), Antonio Corradini (17th c.), Giuseppe Sanmartin (18th c.), Raffaele Monti (19th century) Giovanni Strazza (19th c.), Pietro Rossi (19th century), Giovanni Battista Lombardi (19th c.), Giovanni Maria Benzoni (19th c.), Giuseppe Croff (19th c.) and so on. The first thing you could notice in this series of authors is the fact that the motive was extremely popular during the nineteenth century, and that women is the one who is covered with the viel. Just as we saw earlier in Francis Gray's sculptures. And just as in F. Grey's sculptures, motive of the author was to demonstrate his skill and to assert himself as the superior author.

Veiled boy, 140x100 cm, 2015.